Legenda HFC-a: Honda EJ1 1.6 VTi i uzaludan put u Split

klaparicev_coupeej1_1-16

Ovo je priča, prijatelji moji, o događaju koji me doveo do sadašnjeg EJ8 Coupea koji toliko uživam voziti, auta koji vrlo vjerojatno više nikad neću prodati. Ili barem tako tvrdim dok mi ne pokuca ‘novopridošlica’ na vrata. Da bi to ispričao moramo početi od jednog drugog Coupe-a…
Početak ove priče znaju oni koji poznaju Karla Ivezića, sina gospodina Gonze, Luku Grgu Grgurića i Đimija. Za sve koji ne znaju, krenimo od jednog jako neodgovornog dečka imenom Ivan Klapirić u malenom mjestu pored Splita…

Nakon prodaje crvenog Civic ‘redizajna’, Viktorija i ja smo bili u potrazi za novim autom. Viktorija je završila u bolnici i trebali smo auto što prije. Na preporuku prijatelja Stipe koji je vidio oglas na HFC grupi, kontaktirao sam dečka koji je jednostavno napisao “prodajem Civic Coupe EJ1 VTi” uz popratne dvije slike. Po slikama smo nakon par konzultacija došli do kompletne povijesti auta. Tko, od kud i gdje. Dragulj HFC prošlosti.

Auto je rađen u “AC Integra”, servisu iz kojeg je potekla nekolicina poznatih projekata HR Honda scene. Što Karlo i ja više pričamo to biva sve slađe. Auto je bio rađen na “clean look” pa su zatvarane kvake, šiber i sve lajsne – ok, zbog šibera po meni minus ali idemo dalje. Prerezana su sva pojačanja kako bi auto učinili što lakšim. Umjesto serijskih kočionih čeljusti pripasane su Ferarijeve dvoklipne čeljusti od 300mm. Na autu se isto tako nalazi i jedan od posljednjih Sole protočnih sportskih ispuha. Prije nego li su dečki u ‘AC Integri’ ubacili sadašnji motor (B16A2 – 1.6 VTi), to je bio prvi K20 swap u Hrvatskoj. Tako je bez muke vozio klasu niskih 13sec. Da stvar bude zanimljivija, VTi motor koji se nalazi u njemu je stajao u kutiji, prekriven prstom prašine u kutu skladišta. Dečki su tada mislili da je riječ o lošem motoru izvađenom zbog reklamacije. Ipak je tamo stajao preko dvije godine. Kada je ubačen, riječima mog prijatelja Karla, “taj motor jede malu djecu, nikad nisam osjetio takav serijski VTi”. Šlag na kraju? To je bio auto na kojemu je Karlo radio kao završni prijekt. Bingo! Interes je na maksimumu. Ako ga dovedemo u Zagreb, vratiti ćemo ga doma. Auto je postao od velikog značaja za mene.
Nakon dugog razgovora u kasnim noćnim satima sa Ivanom Klapirićem, dogovorili smo da auto kupujem i da odmah ujutro dolazimo u Split. Tad nam je to odgovaralo jer je kolega sa faksa išao doma na Hvar, pa mu je Split bio usputna stanica. Odlično! Unatoč što sam Klapirića ulovio u lažima kako je “napravio polugeneralku motora” i da je “auto njegov”, brzo smo riješili sve nedoumice zahvaljujući jednom poštenom Hondašu na kojega se većina današnjih klinaca može ugledati. Njegovo cijenjeno ime je Žan Vučina, pravi vlasnik tog auta. Čovjek je u više navrata sve objasnio i upozorio nas da će nas ovaj najvjerojatnije izigrati jer “nije čovik od riči”! No, dogovorili smo sve na kraju. Jedva čekam jutro.

Pet i pedeset ujutro. Sunce još nije svanulo a ja spremno čekam da Grga i Đimi dođu do mene. Nedugo nakon njihovog dolaska, dolazi i moj fakultetski kolega, David. Ukrcavamo se i pravac Split! Put do dolje je bio popraćen smijehom, prepričavanjima raznih anegdota i međusobnim prcanjima.

Četiri sata nakon, stižemo pred Split. Skoro smo umrli od Davidove vožnje na konstantnih 120 km/h. Izazov je bio gledati da li će cajger prijeći na 130. Palo je tu i par oklada, no uzalud… Nije popuštao. Znamo šta kažu za Opel – i hrđa je brža…

Četrdeset kilometara pred Split, javlja nam se g. Vučina. “Mali vas je zajeba, reka je da je proda auta nekom drugom, ja sam ga osobno prekoria i reka mu da mu nije red tako lagati i varati”… Uzrujan poklapam slušalicu i zovem Ivana. Naravno, nije htio prihvatiti kaparu koju sam mu nudio ranije ujutro prebaciti internet bankarstvom. Sada mi je jasno i zašto! Na telefon se opravdava i laže. Đimi, vidno iznerviran, osuđuje njegovo ponašanje jer si je on od nas trojice bolji s njim pa sad ispada da je preko njega sve nas zajebo. Ipak sam put platio 200kn goriva Davidu. Grga, kroz šalu ali iznerviran, govori kako će malome vrat zavrnuti kad ga vidi. Svo troje brojimo kilometre do cilja gdje nas čeka g. Vučina. Čovjek je bio toliko fer da se ponudio voziti nas svojim autom do Ivana da riješimo situaciju.

Stigli smo na cilj. Brzo se iskrcavamo i nakon kraće stanke sjedamo u auto g. Vučine. Novi Accord Type-S, još auto ima miris kakav samo novi auti imaju. Podsjeća me na prvi put kad sam sjeo u Accorda 2004. godine. Ahh, na tren zaboravaljamo probleme koji nas čekaju i razmjenjujemo mišljenja o motorima, snazi, modelima i ovjesu. Njegov sin Antonio nam priča o svom Civicu šeste generacije koji slaže. Fascinira me odnos oca i sina. Kao dva prijatelja, svaka čast…

Kad smo stigli pred firmu u kojoj Ivan radi, slijedi upoznavanje. U zraku se osjeti napetost. Ne može nam pogledati u oči. Prva rečenica koju je rekao je glasila toliko prevrtljivo da je ne mogu zaboraviti – “E, neću vam moći isporučiti auta jer san ga proda prijatelju, eto pred deset minuta me zva’ i donio mi pare. Znate kako je, prije tri dana sam dobija otkaz, dužan sam šefu osta nešto para pa sad još to odrađujem, zato prodajem auto”. Smirena glava me spriječava, obuzdam ljutnju da mu nakon toliko besramno lošeg laganja ne polomim ruke i noge. Ironija je, vjerovali ili ne, da sam izuzetno miroljubiva osoba. Samo sam jebeno osjetljiv na pravdu!
Đimi mu otvoreno kaže da je razočaran, a ovaj se izmotava i opravdava. Sve bez smisla, same laži. Priča jedno, nakon par minuta drugo. Grga ga gleda ispod obrva. Nikad nisam osjetio toliko laži na čovjeku. Prevareni smo, u drugom gradu, daleko sam od Viktorije i bolnice u kojoj leži, dečkima sam obećao platiti klopu u znak zahvale… Meni jedino što prolazi kroz glavu je obečanje koje sam dao kad sam se opraštao od Viktorije – “brzo se vratim iz Splita, ne brini se ljubavi, nakon toliko vremena danas ti napokon dovozim tvoj auto”.

Po dogovoru sjedamo raspoređeno u aute i odlazimo do njega doma. Po putu nam se g. Vučina ispričava na neugodnostima i objašnjava da postoje “ljudi iz Splita, i ljudi od Splita”, na taj način pokušavajući se odcijepiti od brđana koji narušava ugled Splićana. Sve nam je jasno…

klaparicev_coupeej1_1-3Kad smo došli kod njega doma, ugledao sam auto. Predivan Coupe u plavo-ljubičastoj boji stoji na kamenjaru. Clean look u punom smislu, sve zatvoreno. Na prvu se vide posljedice stajanja, pa je tako kit na krovu ispucao. Ivanov otac, pogrbljena karikatura čelave glave, u majici bez rukava i japankama, na deset metara od auta razbija kamenje. Kad smo došli do auta počeo se derati na nas – “Ajde, nemate šta gledati to auta, kupite prnje i gonite odavde govna purgerska!” Malo mi fali da ne uzvratim, no kontroliram se, ipak nismo na svom terenu i čovjek djeluje neuračunjivo. Ivan se i dalje pokušava izvlačiti pričom, diže haubu, smiruje staroga. Počinje cimati za cijenu. Želi da je podignemo. Ispada na kraju da mu prijatelj nije dao novce tad, nego je spreman dati novce a ovaj čeka da vidi hoćemo li mi ponuditi više iako smo imali dogovor. Naš dogovor je pao u vodu jer, kaže, “kasno smo razgovarali i ulovili ste me nespremnog, sve je bilo tako brzo”… A o tome nije razmišljao kad se tuširao dok smo razgovarali na spiker večer prije dok se spremao za večernji izlazak… Misli mi se opet vračaju na Viktoriju. Smirujem se i uvidim da je besmisleno.

Da skratim priču, brzo smo spas od uvreda njegova oca potražili na drugom mjestu. Nakon dugo razgovora, ispričavanja što nas je zeznuo, dečko ima toliko muda da odlazi sa mnom u autu usput podići novce koje mu je taj prijatelj Marko obečao. Dok se Grga i Đimi voze u Accordu s gospodinom Vučinom, Ivan i ja smo u njegovom Accentu… Moli me da ga ne tučemo, čak je i suzu pustio, priča kako mu je žao i kako se osjeća krivo zbog mog obećanja djevojci. Uvjeravam ga kako mu neću ništa jer ne vidim u tome smisao (iako bi ga dečki rado potegnuli), ali da sam jako ogorčen jer je odbio kaparu i zatim prekršio dogovor znajući da smo ujutro kretali za Split. Tješi me činjenica da imam snimke telefonskih razgovora za slučaj da imamo probleme.
Sažaljevam se jer shvaćam koliko je jadan, toliko da mora varati i muljati… Na jedvite jade nam nakon ‘razgovora oštrijim tonom’ plaća karte za povratak autobusom u Zagreb. Brzinska kava dok čekamo autobus na kolodvoru i našem susretu je došao kraj… Pozdravljamo g. Vučinu i Antonija koji su ispali maksimalno fer u tako zajebanoj situaciji, pa je g. Žan čak odbio prijedlog dečkiju da njemu predamo dogovoreni iznos obzirom je on vlasnik vozila. Novac koji mu je Ivan na kraju dugovao za auto je dobio natrag. Ivan nas je ispratio jedva pogledavši u oči. Bacamo svaki dva trokuta pizze ‘u kljun’ prije polaska, ipak ništa nismo jeli do tad, i počinjemo se taljigati nazad za Zagreb.

Četiri i pol sada nakon… Zagreb… Objašnjavanje Viktoriji, Karlu i ostalima što se zbilo. Odlučujem da neću Ivana Klapirića odmah poniziti tako što ću staviti snimke i opis događaja na HFC grupu kao upozorenje ljudima da više ne posluju s njim. Previše zajebancije u tom trenu… Sve dođe na svoje kad tad… Tako sam i ja sad napisao u grubo tu (ne)zgodu.

Par dana nakon, g. Vučina mi javlja za srebrni Civic Coupe EJ8 sa VTi motorom koji se nalazi na HFC forumu po upravo korigiranoj cijeni… Pregledavam oglas, zovem vlasnika, dogovaramo i pregovaramo.

Iz svega lošega nešto pozitivno. Stvari su zaista došle na svoje.

Save

Save

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *